novi grb mali 2

Dobra Ljiljana Dobretić

grb radimirovica

Proljetno jutro polahko se prikradalo dolinom Pougarja.

Ugar se sa prvim znacima zore budio iz sna te svojim žuborom i klokotom počinjao priču sa vrbama. Obraćao se i pozdravljao usnule mlinove i stupe koje su odavno zašutile i ne rade ništa. Ljudi ne dolaze da melju žito niti da valjaju sukno.

Svakoga jutra je započinjao po jednu zaboravljenu priču.   Priče je pričao samo sproljeća, prisjećajući se snova što ih je pored srebrom okovane doline cijelu zimu sanjao.

Jedino je sprva proljeća i to s početka jutra, kada su svi stanovnici obale budni i  s cvijetovima svih boja i mirisa ogledaju se u toj bistrini, znao i mogao pričati. Tad mu se javljaju sjećanja i bude  uspomene na neka davno minula lijepa,nezaboravna i bajkovita vemena.

Nekada je čitavom dolinom Pougarja život cvijetao kao što sada cvijeta cvijeće po njegovoj dolini i život buja ali samo bez ljudi koji su odavno otišli iz doline i sa obala Ugra.

To jutro je i plašljiva mlada srna došla na Ugar da pije vode i čuje novu priču. Imala je ona vode da pije u cijeloj dolini Pougarja. Došla je da sluša zanosne priče koje su bile nekaqda tužne, kao ova jutrošnja.  

Ovoga jutra došla je na red i priča o lijepoj Ljiljani. Vlastelinki koja nikada nije vidjela   ovaj kraj.

Kada je krenula sa porodicom ovamo na putu za rodni kraj njene majke Doroteje oteli su je i zarobili turski vojnici. Odvedena je sa ostalim robljem u Tursku počeo je Ugar priču.

Bila je veoma mlada, uzdahnu Ugar. Pogura  kamen ispod vode koja protiče kao i vrijeme u nedogled. Imala je samo šesnaest godina, a stasala u zrelu ženu sa svim obilježjima zdrave  planinske naše  bosanske cure. Duga kosa boje pšeničnih polja koja se u jesen od prezrelosti povijaju na vjetru, joj je lepršala zamotavajući se  po licu i očima koje su bile čini mi se ljepše i plavlje i od našeg bosanskog neba, za vedrih dana.

Vlastelinska krv je tekla njenim venama jer je bila blizak rod našeg kralja Njegova Gospodstva Stjepana Kotromanića. Naslijedila je status po majci i ljepotu ženske linije lijepih vlastelinskih žena naše Bosne. Drugačije i otmjenije je bila obučena od naših pučkih cura . Jahala je poput ratnika, imala učitelje i bila obrazovana kao i sve vlastelinske cure na dvorovima Evrope.

Poslije pogroma koji su iza sebe ostavili rat i turski vojnici, sve se promijenilo i nije ničega više bilo kao prije.

Nikada,  ja našu Ljiljanu nisam vidio na svojoj obali.  Mi rijeke i šume ovih krajeva ne zaboravljamo i posebnim putevima saznajemo i najsitnije detalje o našoj djeci kja su trebala odrastati baš ovdje  i savijati gnijezda poput ptiča. Ženeći se i udajući, te gradeći svoj rodni kraj.

Neda se to ovim prostorima i našoj djeci.

Oduvijek je tako bilo.

Našu djecu i to odabranu odvodili su tuđinci u zaroljeništv da njima služe.

Tih  godina je odvedeno  sa našom Ljiljanom na hljade momaka i djevojaka iz Bosne.

Odabrana je između ostalog roblja da bude sprovedena za Carigrad direktno na sultanov dvor.

Kao plemkinja i dijete vlastelinske loze te kraljevske krvi Kotromanića bila je dobar ratni plijen i vrijedna robinja.

Putovanje do Carigrada bilo je opasno i teško da je uvijek do Turske stizalo samo jedva polovina od onih koliko ih je zarobljeno i povedeno na put smrti.

Ljudi su umirali od iscrpljenosti   i gladi te dugog hodanja i hladnoće.

Velike hladnoće i snjegovi su odnijeli na hiljade ljudi gladnih i slabo obučenih.

Ljiljana je preživjela, dugi,  iscrpljujući put jer je imala sreću da je dobila konja i da jaše veći dio puta.  Na životu je održao inat i tuga za zavičajem te želja za životom i mladost.

Dolaskom na odredište smještena je u kuću blizu dvorca za oporavak dovedenih djevojaka sa pohoda po zemljama koje su Turcio svajali.

Ljiljana se tjelesno brzo oporavila, ali osmijeh na njenom licu ugasio se onoga dana kada je sa narodom svoga kraja krenula ka Jajcu u dvor svoga ujaka Stjepana Kotromanića gdje se sklonula čitava kraljevska porodica.

Tuga u srcu i bol u duši nisu je popuštali. Ona je u mislima bila tmo gdje je pripadala.

Počela je i u snu dozivati svoju braću i malu sestricu Doroteju.

Sanjala je djetinjstvo i odrastanje, roditelje i rodni kraj.

 Budna se sjećala topline pogleda i osmijeha mladog  Ugarskog vlastelina Karla.  On je trebao te jeseni da je zaprosi. U zimu se dogovarao i pripremao veliki pir na dvoru u Pešti.

Kada se sudbina poigra sa životima cijeloga jednog naroda onda se dobro ne dešava ni sa njegovim vladarima i vlastelom.

Morala se povinovati drugom i drugačijim naredbama za ponašanje koje je ubijalo u čovjeku sve ono što se godinama  gradilo u njenom odgoju, ne samo njenom nego i onih robinja koje su bile kao i ona tu.

Carevi čuvari su ih izvodili svakoga dana u šetnju  šumom. Kuća u kojoj su bule smještene  se nalazila daleko od dvora u šumi. Čudne i tajanstvene su ove šume i nisu kao naše , razmišljala je Ljiljana.

 Znala je odavno da ništa nije kao u njenoj Bosni ni nalik ljepoti krajeva i ljudi. Zato je i tugovala živeći u saznanju da neće više nikada jahati svoga konja cvijetnim livadama dolinom Drine  odakle je sa porodicom preselila u Visoko i na putu za Jajce bi zarobljena.

Nikada nikoga neće od roda svoga vidjeti.Tugovala je i bezglasno plakala.  Kako je vrijeme prolazilo bivala je sve tužnija i povučenija. Rijetko je sa drugim djevojkama razgovarala.  Veći dio vremena provodila u molitvama i učeći jezik.

Imale su i učitelje koji su ih osposobljavali da nauče jezik zemlje u koju su zarobljene. Učilo se i o običajima, načinu ophođenja i svemu što je carski protokol zahtijevao.

Pored ustaljenih obaveza djevojke su izvođene i u šetnju šumom koja je bila uz kuću.

Te šetnje su bile su u pratnji naoružanih vojnika koji su ih pratili.Od izlaska u šetnju sa dolaskom na šumski put Ljiljanin život se promijenijo brzinom vjetra.

Iz pravca guste i skoro neprohodne šume uskom stazom je galopirao poplašeni konj  vukući za sobom  jahača. Konj je bezglavo jurio tako da su mu se svi morali sklonuti sa staze da ga propuste da prođe.

Poplašeni konj je vukao za sobom jahača koji je pao sa konja. Bilo je jezivo gledati  bezživotno tijelo koje je poput lutke vukao konj zasobobm.  Razbježale su se djevojke i stražari iza visokih stabala uplašeni stravičnim prizorom. Niko nije mogao ni znao pomoći bespomoćnom konjaniku koji je bio u životnoj opasnosti. Djevojke su okratale glave, a sraža se sklonula u kraj puta.

U Ljiljaninim prsima kao da je nešto puklo i rasula se unutarnja vatra. Na dvadesetak koraka udaljenosti je odlučno stala i prepriječila put konju. Ispravila se i stavila prste u usta.  Jako i prodorno je zviznula te nešto glasno i oštro, zapovjednički viknula.

 Ooooj ! Sokoleee ! Staniiiii !

Konj je umjestu stao zanijevši se od naglog zaustavljanja hržući i njišteći. Isptred podignute ruke i oštra pogleda odlučne djevojke se nije micao.

Prišla mu je polahko bez nervoznih pokreta i pokazivanja straha, iako je na smrt bila uplašena.

To nikada nije uradila do sada iako je znala sa konjima. Jedanput je to vidjela kada je nešto slično izveo njen stric Ostoja kada se konj poplašio vukući balvane za sobom.

Dok je uzimala uzde da bi ga svezala za prvo drvo nježno i tiho mu je pričala da bi se usplahirena životinja počela polahko umirivati.

Prišla je konjaniku koji je bezživotno ležao iza kopita konja. Pritrčaše tada i ostali. Jahač  je bio okrenut licem prema zemlji, te su ga pazeći okrenuli na leđa.

Otkrili su jahačevo lice i skinuli jahačku kapu.  Rasula se duga crvena kosa poput plamena vatre i ukazalo se lijepo djevojačko lice. Neko je od stražara dršćućim glasom rekao da je to princeza  Merjem najmlađa kćerka Njegovog Veličanstva Sultana.  Unijeli su djevojku koja je bila u dubokoj nesvijesti u kuću.

Položili su je pažljivo na sofu i odmakli se. Bojali su se da joj priđu.  Ljiljana je bez straha prišla da pomogne unesrećenoj djevojci koja je nepomično ležala.

Umila je njene blatnjavo lice i izbrisala mekanom svojom maramom. Stavila joj je obloge na čelo.  Polahko mokrom krpom brisala je njene nježne zaprljane i pune modrica i ogrebotina ruke.  Skinula joj je obuću sa nogu.  Trljala joj je i masirala  nožne zglobove i stopala.

Djevojka je brzo došla svijesti i razgledala ne znajući gdje se nalazi.

Prvo što je vidjela bile  su modro plave oči djevojke koja je bila nagnuta nad njenom glavom. Osmjehnula se ali joj je Ljiljana pokretom ruke dala znak da se ne miče i ne govori dok ne stigne pomoć.

Na vrata sobe u koju su smjestili unesrećenu Merjem pojavio se lično Sultan  i dvorski liječnik. Careva mezimica je bila u jadnom stanju. Blatnjava odjeća i modrice po licu i rukama bile su bezazlene povrede  u odnosu na ono šta je moglo da se desi da nije bilo Ljiljanine prisebnosti i hrabrosti na kojoj bi joj pozavidio svaki muškarac.

Odnijeli su povrijeđenu Merjem u dvorac.

 Djevojke su ostale  prepričavati nesvakidašnji događaj. Ono malo koliko su se mogle sporazumjevati sve su se divile Ljiljninoj hrabrosti i pomalo joj zavidile.

Nije ona bilo koga spasila. Bila je to Sultana Mehmeda Fatiha najmlađa kći Merjem. Priča se poput vjetra širila i do dvora.  Sultan je saznao od sražara za dramu koja se dešavala tog dana u šumi.

 Kada je Merjem prizdravila i mogla hodati glavna dvorska dama dovela je Ljiljanu posebno uređenu i obučenu za tu priliku pred  Sultana, Sultaniju i Merjem.

Onako kako je naučena poklonila se.  Klekla je i poljubila Sultanove  skute i krenula k ruci.

Ruka Njegovog Veličanstva se zaustavila na Ljuljninom ramenu i pokazala joj da ustane.

Sa divljenjem je gledao djevojku stasitu, lijepu, dostojanstvenu.  Uputio je na sofu gdje je sjedila Sultanija i Merjem potpuno zdrava i bez modrica.

Pokazao joj je  mjesto pored sebe i krhke Merjem da sjedne.  Sa ustezanjem i tremom od ushićenja sva je drhtala vidno potrešena i iznenađena prijemom u dvorskim odajama.

Sultan je pitao odakle je dovedena? 

 Ko joj je ostao u njenoj domovini? 

Ljiljana je poćutala da skupi snagu i odagna tugu koja joj je stezala grlo pa je odgovorila.  Imala je oca, majku, sedam braće i malu sestricu koja joj najviše nedostaje.

Pričajići o svojoj porodici i pri pomenu male sestre oči su joj zarosile suzama koje su se izdajnički skotrljale niz djevojačke rumene obraze.

Pa kćeri našla si novu porodicu ovamo dalekko od tvoje domovine, dodala je Sultanija.

Zar ne bi htjela Merjem za sestru?

Pa ti si joj uz pomoć Dragog Allaha podarila život.  Vadeći je ispod kopita poplašenog konja. Merjem te uzima za sestru, a Ja  Njeno Veličanstvo Sultanija za kćer.

Ja sam te usvojio onog momenta kada sam te vidio pored moje povrijeđene najdraže mjezimice Merjem rekao je Njegovo Veličanstvo Sultan.

 Iz dvorca i od nas  nećeš ići! 

Živjet ćeš pored nas kao naše dijete i sestra moje djece.

 Imat ćeš sve počasti i privilegije kao i sve princeze ovoga dvora.  Tog dana obećano Ljiljani da će biti sve njene želje ispunjene sem jedne. Neka nkada  ne poželi  da se vrati kući u svoju domovinu.  Takvu naredbu ne može ni on Njegovo Veličanstvo Sultan i vladar svih svijetova odobriti i donijeti takvu odluku.  Zarobljenici se nikada iz turskog carstva nisu vraćali kući.

Njena porodica će tamo u njenoj Bosni dobiti posebne povlastice i bit će joj vračena čast. Posebnim   Fermanom-ukazom Sultana  Fatiha   o darivanju u pokorenim zemljama će biti dodijeljeno imanje njenom ocu Stjepanu Dobreti. Objasnio  je Sultan a onda svečano izdiktirao pisaru Ferman kojega je potvrdio svojom  zakletvom i Carskim pečatom.

 - Zakleo je svoje podanike i izaslanike da će morati poštovati Fetvu svi podanici i njihovi naasljednici.

Ovaj pisani dokument je poslan u Bosnu kao Ferman- Sultanova  Zapovijed, a ujedno i pisani dokument koji je bio punovažan.

Ljiljanine brige i životni problemi bili su riješeni. Njenoj porodici- Sultanovom Fermanom  dodijeljen je cijeli Vlašićki kraj od Pougarja, Dobratića , Gostilja, Vitovlja i Koričana.

Vlašićke šume su i danas u vlasništvu Ljiljanine porodice potomaka Stjepana Doretića iz Dobretića po kome su i dobili ime.

Ljiljana je ostala da živi na dvoru kao prva pratilja svoje novostečene sestre u porodici koja joj je pružala utjehu.  Nikada nije zaboravila svoju porodicu i rodnu grudu.

Nikada niko ko je pao u zarobljeništvo i postao robom,  te odveden sa svoga ognjišta, nije zaštitio svoju porodicu kao Ljiljana miljenica i nerođena sestra princeze Merjem.

Pričajući kraj ove priče rijeka je jače zažuborila i nekako brže potekla zapinjući za kamenje koje je pravilo male valove i sitne mjehuriće.

Puhnuo je neki lagani topli proljetni  vjetar koji je raznosio opale larice behara divljih  voćki.

Srna je stojeći pored vode nagela svoju lijepu glavicu sa obale nad rijeku.

Iz topla lijepa dva oka otkotrljale su se suze niz rijeku, tako nečujno da ih je Ugar samo osjetio jer su bile tople i iskrene.

Piše: Rabija Mameldžija


Priča je dobila pohvalu književne nagrade bosanskohercegovačkih autora
„Marko Martinović Car“ za 2017. godinu

 

Share

Jeste li znali...

Jeste li znali
Go to top